Blog
ponedjeljak, svibanj 26, 2008

Ljudi se oduvijek imaju potrebu i to preveliku čak, tražiti i prepoznavati u tuđim riječima i djelima. U gestama, pričama, dogodovštinama i svim malim i velikim životnim trenucima.

"Baš tako znaš, tako je i meni bilo". - ovu rečenicu često sretnem, što god radila, gdje god pošla, s kim god razgovarala. Kao da je moj život poveće zrcalo u kojem se svi ogledaju, a nije. Nije moj život zrcalo, niti se ikome od svih ti ljudi, pa i vas koji me čitate "to baš tako dogodilo".

Život je osobna mala pojava. 

Ne razumijete ovu rečenicu. Ali život jest pojava, zbog toga što je prolazan, što je promjenjiv, individualan i sve što se u njemu nekome dogodi samo je njegov osjećaj, tužan ili sretan, samo je njegova bol, uspjeh ili razočaranje. Možda je nekome kroz njegovo vrijeme na ovome svijetu proletio sličan trenutak, sličan rasplet, ali nije bio isti. I ne može to biti "baš tako".

Stvar je to kao i izbor za pet najljepših žena u povijesti. Svi će se odmah prisjetiti Marilyn Monroe i odmah s njom povezati Scarlet Johanson i reći: "Ona je baš takva, baš je ista Merlinka!"

No niti je Scarlet ista Merlinka niti se dotična reinkarnirala u mlađahnoj, ljepuškastoj glumici. Sličnost postoji, ostalo je ljudska mašta, a životi i stvarnost između, posve su druga priča. 

Na svaki "baš tako" mogla bih dodati svoje "ni u ludilu" iz jednostavne, možda priproste ljudske potrebe da sačuvam svoju individualnost, svoj tračak sreće i tuge na ovome svijetu. I svoju potrebu da se takvim stavom nekima možda čak i namjerno zamjerim i postanem im kamenčić što će ih žuljati u cipeli. 

"Ali ja ne bih imala ništa protiv da budem baš takva, ista ona, jer tako je lijepa". - o da tako je moja prijateljica izrazila želju biti ista Scarlet Johanson, samo zbog njene ljepote i zaboravila je uživati biti ona sama, uživati u svom životu koji jest možda manje glamurozan ali ipak sja svojim osobitim individualnim sjajem. 

"Svi bi muškarci tad gledali samo mene." - bila je sljedeća njena izjava na koju nisam odgovorila, ne zbog nedostatka ideje, već zbog toga što mi je samo jedno proletjelo mislima...

"Prosječna bi djevojka radije odabrala ljepotu od pameti jer zna, da prosječan muškarac mnogo bolje vidi nego što misli."

Ne sjećam se gdje sam to pročitala, znam samo da je osmjeh na mojim usnama bio širok i dug, jednako kao što se u pozadini dugo čulo slikovito hahahaha, baš iz dubine dijafragme. "Glupost" - znam da sam pomislila kad sam to čula prvi put ali jučer sam se zapitala je li to baš tako glupo...

Ili svi mi u svojim malim, prosječnim životima imamo potrebu biti netko drugi i u nekom drugom se tražiti?


frozen @ 11:32 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, svibanj 23, 2008

Jučer se glavica odmarala od briga i neka je... tomu i služe praznici između ostalog. A danas ju je znatiželja odvela ponovno do omiljenog blogera koji ju je podsjetio na djetinje gluposti. 

Kao trinaestogodišnjakinja imala sam tešku operaciju i jedva izvukla živu glavu. Oni koji su se prije toga već opraštali sa mnom i užasno me time povrijedili, nakon operacije dolazili su mi redovito u posjete. Među njima našla se i moja razrednica i jednom prigodom poklonila mi je zanimljivu knjigu, "punu pustolovina za moj avanturistički duh" kako je sama rekla. 

"Dokaz da je zemlja okrugla" bila je zanimljiva knjižica koju sam pročitala u jednom dahu i koja je moju pubertetsku glavicu nagnala da skuje zločesti plan za vrijeme dugih mjeseci koje sam provela u krevetu. 

Na proljeće kad sam već lagano prizdravila i ponovno dobila krila, knjižica je iz mojih ruku "posve slučajno" prvo otputovala do mojeg bratića i sestrične, između korica bila je i ceduljica s mojom, tada mi se činilo, "veličanstvenom" idejom. Nakon njihovog usvajanja plana, knjižica je putovala dalje, do klinaca iz ulice. Dvoje lumenih uz mene, bratića i sestričnu bilo je idejom oduševljeno, ostali su rekli da smo sad zbilja "do kraja poblesavili" i zbrisali, "ustrtareni" kako je nas petero veličanstvenih zaključilo. 

Baš u skladu s "uputama" iz knjige kako smo to mi protumačili, napunili smo jedne večeri ruksake kojekakvim potrepštinama i dogovorili gdje ćemo se naći. Bilo je tu ukosnica, starih tavica, lončića, šalica, nožića, cerade, bočica s vodom - što se kasnije ustanovilo kao jedina pametna ideja. Tatin gumeni čamac koji je uz ceradu poslužio kao sklonište, gumene čizmice, telefonska kartica koju smo uzeli tek tako da se nađe nemajući na umu da usred šume nema telefonske govornice. I još koješta. Hrane nismo ponijeli osobito puno zbog čega je kasnije došlo do degustacije čudnovatih šumskih bobica... e to baš nije prošlo najbolje ali su se moje vrećice čaja - do tad suvišna prtljaga po zaključcima moje sestrične fino sljubili s onom vodicom i liječili nas dok je po nama lijevala kiša.

A kamo smo se uopće uputili? A kamo drugamo nego na Sljeme u potragu za skrivenim blagom. Što je to blago bilo više se ni ne sjećam. Imali smo stare planinarske mape i more entuzijazma. Vješto smo se iskrali iz kuća i zbrisali... dok smo se provlačili šumom, poput pravih malih virtuoza smo izbjegavali izletnike i planinare. 

Bila je za nama naravno i trodnevna potraga. Znali su naši kamo smo se uputili jer je Kiko (bratić) po našim tadašnjim zaključcima nemarno ostavio jednu od mapa ispod svoga kreveta, s malim kružićima koji su obilježili kamo smo se mi to uputili. 

Knjižica je također putovala s nama, poput neke relikvije iz koje smo crpili mnoštvo ludih ideja. Noću smo drhtali u strahu od medvjeda a danju padali na guzice klizeći po blatu i kotrljajući se niz brijeg i opet pridižući da bi nastavili. Drugog dana pala sam u potok i nagutala se vode, srećom pa je to bio čist brdski potočić, tko zna što bi bilo da se ta ekspedicija dogodila u sadašnjosti? Bobice koje smo klopali bile su neke male, plavičaste, pomalo trpkog okusa, kasnije smo saznali da bi bilo bolje da smo postili, srećom pa nisu bile otrovne, samo su izazivale probavne smetnje... 

Spremali smo mi i gljive, no njih smo srećom dobro razlikovali, što zbog satova prirode i društva što zbog mog tate koji je jedan od onih zaljubljenika u prirodu i gljivarenje, koji nas je svemu dobro podučio. Svo smo se to vrijeme mogli osloniti samo jedni na druge. Bilo je tu svađi i durenja, prepirki i želje da svatko pođe svojim putem, ali ni u jednom se trenu nismo razdvojili. 

Tražili smo pustolovinu, pronašli čudnovate bobice i prijateljstvo koje je ostalo čvrsto kao stijena sve do danas. Kad su nas roditelji pronašli, morali smo se zakleti onako promrzli, mokri i blatnjavi da nam tako nešto nikada više neće pasti na pamet a moj je tata držao poseban nadzor nad knjigama koje sam čitala još dugo nakon toga...

Sad kad sam već odrasla zvjerka, često okupim tu šašavu ekipu i zbrišemo negdje na logorovanje... Za nama više ne idu lude potrage niti smo u misijama važnih ekspedicija. Prisjećamo se djetinjstva s čvrstom odlukom da svoje dogodovštine nećemo ipak prepričavati svojim klincima (neki ih od nas već imaju) sve dok oni ne odrastu... za svaki slučaj, da naš avanturistički duh ipak ne bi bio nasljedan...


frozen @ 11:06 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 21, 2008

Morala sam isključiti mobitel... i telefon... i glavu... i misli... i čitavi svijet oko sebe.

Nakon nekoliko zbilja prekrasnih dana u kojima sam odmarala i dušu i tijelo, sitne strelice otrova, još sitnijih duša našle su put do jedinog ranjivog kutka moje psihe i tu se zabole da nadamnom danas vrše svoj besramni teror. 

Ne znam jesam li ikada u jednome danu napisala dva posta... nije to niti važno, jednako kao što nije važno da li to itko čita, važno je da se osjećam bolje i da mi pisanje pomaže da ovdje ostavim svako zrnce frustracije koje sada osjećam... 

I palim plavu svjećicu i miris me opušta... i poželim da je već pao mrak da mogu upaliti i onu smeđu koja će me odvesti u carstvo snova...

I pitam se zašto bih ja uvijek trebala biti odgovorna? Sutra se ionako ne radi... na svoj kratki odmor pobjeći ću već sada... i smeđu svjećicu što prije upaliti... 

Tako sam željna sna, laku noć...


frozen @ 16:41 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

- "Sve su to samo naklapanja." odmahnula sam rukom, i izašla na ulicu. Hladni vjetar šibnuo je u svaku poru mojeg bića. Odjednom, nije mi bilo hladno samo ovdje, na obrisima kože koja se naježila i finoj nitici neke pomalo poetski, okrutne struje koja mi je šibnula niz leđa, već u duši. Činilo se kao da me netko razgolitio, ovdje na cesti, da svi vide, baš svaki osjećaj koji kroz mene kola već godinama. Nisam znala kamo krenuti, nešto me ponovno zapeklo iznutra i samo sam duboko udahnula. - "Kamo ću?" Nitko me nije čuo. I zakoračila sam, ravno, pa još jedan korak i ubrzo sam jurila niz Ilicu ne obraćajući pažnju na nikoga. 

Svi su saznali sve, a u biti nisu saznali ništa. I odakle im uopće pravo kopati po mojoj duši i svemu što sam prošla i to baš sad. Sad, prokleto ovog jutra, sad kad sam sve posložila na svoje mjesto i počela opet disati. Ne podnosim bapske priče. Ne podnosim način na koji izokreću sve što su čule i naćule i kako u cijeloj tematici on od gada postaje anđeo, a ja koja sam povrijeđena postajem hladna kučka. I boli to. Užasno boli. Svatko tko kaže da ga takvo nešto ne boli, laže. 

On koji je mijenjao žene kao cigarete, on je odjednom svetac, jer muškarcima je u krvi da švrljaju!? Znači to je normalno i to je u redu? A ja koja to nisam mogla trpjeti i htjela sam uz sebe nekoga tko će me poštovati, jer poštovanje je temelj ljubavi, ja sam čudna i pokvarena? Trebala sam žmiriti i ponašati se kao da je to nešto uobičajeno. 

E pa nije, "drage" moje seoske i gradske babetine. I to što vi to opraštate svojim mužićima i dečkićima vaš je problem i vaša doza gluposti u kojoj jasno pokazujete da ni same sebe ne poštujete i naravno u nedostatku istog ne možete niti očekujete da vas oni poštuju. A ja nisam takva. Prije svega sam osoba koja razmišlja i osjeća i povodim se za svojim ja i ne dam nikome da me gazi i vrijeđa. Pa ni vama, a osobito ne nekom frajeru koji svoju glistu ne zna zadržati u gaćama. 

Vi ste sretne? Vi imate savršene i dugotrajne veze? Vi imate nešto što ja nemam?

Oh, o tome bi se dalo, jer ja imam sebe i moj je život harmonija ljepote u usporedbi s vašim životima. I navečer kad legnem, mirno spavam, mene ne muče brige niti slike u kojima mi "dragi" mužić na biljarskom stolu praši konobaricu iz lokalne birtije. 

Vi imate nešto što ja nemam? Ne bi se reklo...


frozen @ 09:39 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 20, 2008

Ponekad osvane poneko jutro, baš poput ovog danas kad bih rado samo nastavila žmiriti... ne bih spavala, samo bih ostavila oči da se još trenutak odmaraju. Od svjetlosti, od ljudi, od snenih kapljica kiše na prozoru i vjetra koji pomalo zlokoban, nemilosrdno maše granama tek rascvjetanog jasmina. 

Znam, ne bih si dozvolila ponovno usnuti, jer život u novome danu ne bi bio spreman čekati nikog, pa niti mene ali bih si dozvolila luksuz, uživanja u trenucima buđenja, u kojima ne bih morala izletjeti iz kreveta poput male, spretne lastavice i zazujati prema kupaonici, ormaru, kuhinji i šalici s kavom, prema ulici i obvezama, kao mali djetlić kojeg susjed uporno pokušava istjerati iz svoje stare kruške iza kuće. 

Otvarala bih oči polako, kao što su to radile usnule ljepotice koje su likom utjelovile fantaziju o Trnoružici i Snjeguljici. Pustila bih sunce da se probija kroz bajkovite oblake i spušta se tiho po naborima zastora na mojim prozorima i tad nježno zažari moje obraze. Micala bih se polako i sneno, opušteno. Rukom bih nježno razmaknula zastore i pustila jutro da uđe u moju sobu, sa svim svojim bojama i nijansama koje nosi. S kišom koja pada i hladnim, zlokobnim vjetrom i sa suncem kojeg zamišljam kako dolazi i rastjeruje tmurno proljetno komešanje vremena...

A samo sanjivo ovo pišem, očiju pomalo otupjelih od umora i jednostavnih želja o kojima razmišljam... no jedno je sigurno, u meni se nešto smiruje, neki demon koji dugo nije mogao zaspati, koji sad osjećam odlazi i ja o svijetu razmišljam na posve drugačiji način. Čudno je to nakon godina promatranja svijeta kroz tuđe oči, moći skinuti povez, koprenu i finu, tanku niticu iluzija i opet gledati jasno i smireno, samo svojim očima. 

Taj osjećaj je fina i nježna ugoda, koja nadomješta izmiješane osjećaje praznine i tjeskobe u grudima. Nema prigušenog krika i težine koja guši, samo mirenje s činjenicom da ponad mnogih stvari i njega koji me bolio, postojim ja, sama sebi dovoljna i postoji sreća koju mogu osjećati i život kojeg mogu živjeti. Mnogi bi rekli da je to novi početak, ali ja bih samo rekla da je to nastavak priče, onaj prirodni koji je kad tad morao uslijediti.

Nema potrebe za mržnjom koja bi nadomjestila ljubav i tako mi olakšala krenuti dalje. Nema potrebe za promjenama koje bih mu ponekad željela nametnuti. Već samo potreba da uživam u svemu što život donosi. I jutrima u kojim mogu samo sanjariti i onima u kojima ću sanjarije ostvariti... 

Kakvo god vaše jutro bilo, kišno ili sunčano, nadam se da vas nadahnjuje da u njemu uživate...


frozen @ 09:51 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.